ponedjeljak, 21.05.2007.
Iz tiska
- 06:59 -
četvrtak, 17.05.2007.
Evanđelje po piscu
I Vi biste da Vam ja za Vašu zbirku napišem jednu priču? I to bilo kakvu. Prema svome izboru. A to mi je najteže. Da znam žanr, bilo bi mi lakše. Jer svaki žanr ima svoj klišej, svoje niti vodilje i poznati završetak. Ne vjerujete mi? Eto, na primjer, ljubavni žanr! Što nam je za njega potrebno? Jedan ženski lik i jedan muški. Naravno, samci koji će se tijekom priče sresti, do ušiju zaljubiti i živjeti skupa sretno godinama, registriravši svoju ljubav pred matičarom. Ili krimić! Ako je detektivski žanr, unaprijed se zna da će, ukoliko je slučaj povjeren privatnom istražitelju, baš taj istražitelj, a ne policija, koja će u tom slučaju biti nespretna, troma i neučinkovita, riješiti slučaj. A tu su i, nemojmo zaboraviti, komadi koji se privatnom istražitelju vješaju oko vrata. E, sad Vam je možda jasnije zašto bi mi bilo lakše i jednostavnije da ste mi, uz želju da Vam ispričam priču, naveli i njezin žanr.
Ali niti bih ja bio pisac niti biste Vi bili zadovoljni da Vam jednostavno odgovorim kako Vam neću napisati priču. – Pa kakav je to pisac bez priče? – rezignirano biste pomislili.
Mogao bih Vam, recimo, uvaliti foru da moram čekati inspiraciju. Kao ono, ja je nemam, a bez inspiracije ne može ni rečenica krenuti, a kamoli se priča zavrtjeti.
A da me doista upitate odakle mi ideje za pisanje, začas bih Vam, bez razmišljanja, nekako po instinktu, odgovorio da se nadahnjujem stvarima i događajima koji me okružuju. Pa se sada samo trebam osvrnuti oko sebe, prisjetiti se aktualnih događaja i evo nadahnuća, priča se sama servira na pladanj. Ali nije tako.
Priča dođe ili ne dođe. Ja na nju ne mogu utjecati. Mogu satima sjediti za pisaćom mašinom, naprezati do maksimuma moždane vijuge, a nje nema. Otkucam tek stranicu–dvije, s glavom bez repa, a ponekad, kada me hoće i krene, u stanju sam za samo četiri sata napisati priču i do trinaest kartica. I to kakvu priču! Da sam sebi ne vjerujem kako su te lijepe rečenice, rijetko upotrebljavane usporedbe, epiteti… baš moji… da sam se baš ja dosjetio neke humoristične dosjetke ili takvog sklopa dijaloga. Tada priča dođe, kao junaci vesterna, tiho i uđe u legendu.
Ali ja sam tu samo promatrač.
Medij kroz koji se priča prošeće.
A Vi biste priču. Iz rukava, kao što mađioničar izvlači asa.
Dobro, kažu da je najbolji pisac onaj koji ne podilazi čitalačkoj publici. Slažem se s time, takav je pisac najbolji i najmisaoniji čekač reda na zavodu za zapošljavanje ili tragač za uslugama socijalne ustanove. Ali ja, ne želeći biti samo jedan u nizu, moram podvinuti rep i podilaziti Vam. Ako narodna masa želi priču – eto joj priče! I što ako je duga? Pa neka je urednik skrati! Neka skrati, ali plati. Nema boljega nadahnuća nego kada na žirac sjedne honorarčić. Pa ja sam vam u stanju na brzaka napisati i romančić za dobar honorarčić. I nikada, ama baš nikada, nitko me ne može toliko dobro platiti koliko ja mogu dobro napisati priču.
A kakav se samo škart danas objavljuje!
Ali Vas ne zanimaju piščeve svakodnevne jadikovke. Pa niste tražili evanđelje po piscu. Jasno i glasno ste tražili priču. I to – samo jednu jedinu priču.
Pa, evo Vam je.
– Pih, i to mi je neka priča! – sigurno razočarano izustiste, bacivši na moju priču pogled s visoka. Ali, dragi moj, pa zaboravili ste svoju mudru parolu: za svakoga ponešto. Pa netko će sigurno vidjeti nešto i u ovoj mojoj jadikovci. Ako ništa drugo, ona je iskrena do srži, ne podilazi publici, a i bolja je od honorara koju ste mi za nju spremni platiti.
A i lošije ste od nje pročitali. Zar niste? I to u najelitnijim književnim časopisima. Ali ste prešli preko kvalitete zbog poznatoga imena potpisnika priče. Kao da je priča konfekcijski predmet pa je važno čitati ono s potpisom. Kao da potpis zamjenjuje kvalitetu.
Eto, ja ću Vam sada potpisati priču, a Vi je čitajte. Znajte, potpis košta. Takva je moda. Ma važno je da košta. Pa neka košta! Neka se nosi!
Ja Vama potpis,
…………………,
Vi meni honorarčić.
- 19:57 -
utorak, 08.05.2007.
E, jebo me, i to mi neka pjesma
Muzika me uhvati u živac,
jebo me, kad’ sam emotivac?
Pa onda uz ritam krene lavina od jada
moga silnoga razmišljanja.
E, što ne mogu za majku
da nađem snajku,
e, to me muči.
Ne muči mene
što nemam žene,
nego što za majku
nemam snajku.
Pih i to mi je neki horor!
Ni da gledam u TV kolor,
žene na snimku
video kazete,
što mi to vrede
E, jebo ti to!
Sudba je to kleta,
što me hororski smeta
ja nađoh snajku
al sad nemam majku.
hladna ploča je pokriva,
pa se od moje snajke sakriva.
E, sudba je to kleta,
što me hororski smeta.
Sad moram da nađem majku
za majčinu snajku,
e nemam gdje da je nađem
i nekako da se snađem
E, jebo ti to!
Barem da tatu imam
pa mu novu ženu dam,
al i njega hladna ploča pokriva,
pa se od svijeta sakriva.
A ja, slušam tu muziku
e, što sam emotivac,
pa me uhvati u živac
pa onda uz ritam krene lavina od jada
moga silnoga razmišljanja.
E, što mrzim da mislim
i mislim da mrzim
da mrzim da mislim.
E, jebo me, i to mi neka pjesma
kume, daj otvori, nek teče čezma
moga jada
vinom razrjeđena.
- 07:53 -
subota, 05.05.2007.
Bla-bla-bla...
Tek što sam legao umoran od naporna dana, zazvoni telefon. Svjetlana.
I kaže ona živahnim glasom:
– Bog, što radiš?
– Spa... (Mislim: Neću joj reći da spavam kada više ne spavam.)
A Svjetlana, ne pričekavši odgovor kaže, kao da me ništa nije pitala:
– Znaš li da sam ja danas napisala sjajnu priču?
– Čestitam.
– A ispravila sam i one priče. Znaš...?
– Koje priče?
I onda ona priča...
priča...
priča...
priča....
priča...
priča...
priča....
priča...
priča...
priča....
priča...
priča...
priča....
priča...
i
priča!
A onda je više ne mogu slušati pa, poželjevši da gnjavi nekog drugog, upitam:
– Javlja li ti se što Ines?
– Ne.
– Kako to?
– Ne znam. Ona se meni nikada ne javi.
– Ne znam zašto se ne javlja. (Mislim: A nije ni čudno kada ti:
pričaš....
pričaš...
pričaš...
pričaš....
pričaš...
pričaš...
pričaš....
pričaš...
pričaš...
pričaš....
pričaš...
pričaš...
pričaš....
pričaš...
i
pričaš…
…sve dok sugovornika uho ne zaboli, ruka mu se ukoči, a strpljenje mu se isprazni poput baterije mobitela pa vikne: Dosta!!
Poželim da joj viknem ili spustim slušalicu. No trenutak–dva ne govorim ništa, a kad progovorim, kažem:
– Ni ja ne znam zašto ti se ne javlja.
– Nego, znaš li...? I: priča....
priča...
priča...
priča....
priča...
priča...
priča....
priča...
priča...
priča....
priča...
priča...
priča....
priča...
i
priča!
A onda joj upadnem u tijek misli želeći reći: – A sad, fakat, više nemam vremena! – ali joj to ne govorim nego kažem:
– Moram ići. Uskoro će početi film. Dobar je scenarij pa...
– A nisam ti rekla samo to: napisala sam dobru priču. Hoćeš li čuti o čemu se radi?
– Hoću. (Mislim: Nemam joj srca poklopiti slušalicu.)
– To je jedna sjajna priča. I:
priča....
priča...
priča...
priča....
priča...
priča...
priča....
priča...
priča...
priča....
priča...
priča...
priča....
priča...
i
priča!
Na rubu živaca namjestim da mi mobitel zvoni.
– Sorry, zvoni mi mobitel, moram ići.
– A tko te to zove tako kasno? Pa ponoć samo što nije...
– Ne znam. Ali sada se stvarno trebam javiti na mob. Čujemo se!
– Čujemo se! Baš smo se dobro napričali...
I dok spuštam slušalicu prekinuvši Svjetlaninu rečenicu, zakoračujem prema krevetu, ali...
meni više nije do spavanja! Ni do pisanja! Ni do življenja...
Ostaje mi utjeha: vrijeme liječi sve...
(Do novog javljanja.)
- 21:28 -
nedjelja, 29.04.2007.
Kad mobitel zazvoni
Baš sam sjeo na tapecirani dvosjed u autobusu kada sam pored nogu, na podu, opazio... mobitel!
„Netko ga je izgubio“, shvatio sam u trenutku.
Osvrnuo sam se oprezno oko sebe pitajući se da li netko, osim mene, primjećuje mobitel pod mojim nogama. Nitko nije obraćao pozornost.
Sagnuo sam se i podigao ga.
Približavajući mobitel očima, primijetio sam da mi je u ruci Nokia, i to Nokia koja se upravo reklamira na televiziji kao pravi uskrsni dar za djecu.
„Izgubilo ga je neko dijete!“
Pomislio sam kako je sada to dijete žalosno.
„Uz to, ova Nokia je i skupa pa će dijete još dobiti i batina od roditelja.“
Pogledao sam kroz prozor. Autobus je prolazio pored džambo plakata na kojem je UNICEF oglašavao kampanju protiv nasilja nad djecom.
„Moram spriječiti katastrofalne posljedice! Vratiti djetetu mobitel“, odlučio sam znatiželjno prevrćući Nokiju u rukama.
„Možda i nije dječji?“ sinulo mi je, jer se i meni mobitel počeo sviđati premda već desetljećima nisam dijete. „Možda ga je izgubila neka gospođa. Ili umirovljenik?“
Zagledao sam se u Nokijin zaslon. Pisalo je: HR VIP.
„VIP uglavnom koriste mladi!"
Očvrsnulo je to moje uvjerenje da mobitel pripada djetetu. U ovom trenutku beskrajno žalosnom djetetu.
„Nazvat ću s Nokije sebe pa ću znati koji je njen broj.“
Utipkao sam prvi broj svoga mobitela, ali… pritisnuvši tipku, na zaslonu Nokije pojavilo se: Press Unlock and then *.
Utipkao sam i drugi broj, ali Press Unlock and then * nije se micao sa zaslona.
„A ja ne znam engleski!“ žalosno sam uzdahnuo pitajući se u sljedećem trenu: „Što ću sad?“
Bespomoćno sam slegnuo ramenima tupo gledajući u zaslon Nokije. Ponovno se pojavio natpis HR VIP. Zagledavši se u njega, primijetio sam s gornje lijeve strane zaslona nacrtan starinski ključ. Duboko sam uzdahnuo.
„Moram pričekati da netko nazove!“ osmjehnuo sam se rješenju.
Autobusne stanice su prolazile. Nitko nije zvao.
Ponovno sam utipkao prvi broj svoga mobitela.
Ponovno se pojavilo Press Unlock and then *.
Od nestrpljenja da tkogod nazove pokušao sam odgonetnuti što bi to trebalo značiti.
„Press…“, to mi je odnekud poznato. „Samo odakle?“
Autobus je prolazio pored džambo plakata na kojem su se reklamirale novine.
A meni je sinulo!
„Press imaju novinari, a to znači tisak!“ Dlanovi su mi se oznojili. „Dakle, Press bi moglo značiti stisni!“ Ponovno sam utipkao broj. Ponovno se pojavilo Press Unlock and then *.
„A što mu sad pak znači taj Unlock?“ našao sam se pred zidom. „Znam što znači and – to je i. Znam i da * znači zadnju tipku dolje lijevo. Ali taj Then i taj Unlock, što oni znače?“
Duboko sam uzdahnuo.
„Jedino što shvaćam je: Pritisni *.“
Onda ću to i napraviti.
Utipkao sam broj i čim mi se pojavio natpis Press Unlock and then *, pritisnuo sam tipku *.
Sad mi se pojavio natpis Keypad active.
„Što mu je pak sad to?“ očajavao sam. No ipak sam pritisnuo tipku s prvim brojem svojeg mobitela.
I…
Pojavila se na zaslonu.
„Ne mogu vjerovat'!“ široko sam se osmjehnuo. „Tooo!“ veselio sam se poput malenog djeteta. Veseleći se poput djeteta, sjetio sam se da je jedno dijete u ovom trenutku jako nesretno. „Uskoro ćeš, drago dijete, biti sretno!“
Utipkao sam, sav ozaren, svoj broj.
Prislonio sam Nokiju na uho.
Treptao sam poput lista na vjetru.
„Preostali iznos na vašem računu nije dovoljan za ovaj poziv“, začuo sam umiljati mlađahni ženski glas. „Molimo vas obnovite svoj račun što prije…“
„Prazan je poput mojeg Alcatela, na kojemu imam samo još dvije kune.“ To me je dotuklo.
„Zanima me koliko ima.“ Pritisnuo sam *101#. Na zaslonu se pojavilo: VIPme saldo 0,21 kn.
„Moram kupiti bon“, žalosno sam uzdahnuo. „Najmanje trideset pet kuna. A nemam. U džepu mi je samo trideset šest kuna. Sav moj novac. Do plaće. Još dva dana.“
„Što ću s Nokijom? Jadno dijete!“
Zamišljao sam uplakano dijete na koje, uz to što je izgubilo Nokiju, roditelji još i viču. Kažnjavaju ga batinama.
Vrijeme je prolazilo, a na Nokiju su osim mene i uplakanog djeteta svi zaboravili. Željno očekivani nazivatelj nije zvao.
Prisjetio sam se vremena kada sam izgubio mobitel pa sam s njime izgubio i sve telefonske brojeve. Osjećao sam se osakaćen ne mogavši nikoga nazvati. Neki su se i naljutili što im nisam uzvraćao pozive. Nisam ja bio kriv. Sve je bilo izgubljeno s Alcatelom.
„Tooo!“ osmjehnuo sam se, a srce mi je počelo luđački lupati. „Našao sam rješenje! Nazvat ću nekoga iz Nokijinog adresara!“ Otvorio sam adresar. Prvo ime je bilo Ante. Njegov broj počinje s 091.
„Skupo mi je zvati s moje Simpe.“
Drugo upisano ime bilo je Bojana. 098.
„Nazvat ću je.“
Utipkao sam Bojanin broj.
– Izvolite – oglasio se umiljati glas ženske osobe kojoj je moglo biti tridesetak godina.
– Jeste li vi Bojana?
– Tko pita?
– Ovaj... znate... našao sam... ovaj… – smotao sam se. – Dijete izgubilo…. Nemojte da ga kažnjavaju... Našao sam Nokiju.
– Nokiju?!
– Našao sam je, a u adresaru je vaše ime. Prvo, ovaj, drugo...
– A koji je broj mobitela?
– Ne znam.
– Kako ne znate?
– Nema dovoljno novca da nazovem sebe i saznam.
– Aha – ženski je glas ahaknuo. – A kakve je boje?
– Plave.
– Plava Nokia... Plavu Nokiju ima... – sugovornica je počela razmišljati. A kako je njezino razmišljanje trajalo, iznos se na mom Alcatelu smanjivao smanjivši se do iznosa koji više nije podržavao vezu.
– K vragu! – opsovao sam. Nisam ništa saznao, a potrošio sam sve s bona. Sad ni ja ne mogu nikoga zvati. A saznao nisam ništa!
Gledao sam Nokiju u svojoj ruci.
„Što da učinim?“
Znao sam da bi većina nalaznika bez razmišljanja zadržala Nokiju za sebe ili je nekom bliskome darovala. Ali ja nisam takav. Osim toga, sreća djeteta je u pitanju! A i ja sam se naviknuo na Alcatel i vjeran sam toj tvrtci. Da je možda umjesto Nokije u pitanju Alcatel, znao bih da nije u pitanju dijete i možda se ne bih dvoumio...
Bio sam na sto muka što napraviti s njime. „E, da ga barem nisam ni našao! Da nemam tu naviku sjedenja. Ali, navika mi je takva. Čim vidim praznu stolicu, moram na nju sjesti. A sad uz stolicu imam i Nokiju!“
Nokia je počela vibrirati. Tren kasnije oglasila se i melodija.
Srce mi je ubrzalo.
– Halo? – javio sam se.
– Vi imate moju Nokiju! – oglasio se bahati muški glas.
– Mislite Nokiju vašeg djeteta?
Zazvonio je i moj Alcatel.
– Samo trenutak – zamolio sam nazivatelja Nokije i javio se nazivatelju Alcatela.
– Sjetila sam se čija je Nokia.
– Upravo razgovaram s vlasnikom. To jest s ocem vlasnika…
– S ocem vlasnika?! Pa Ružičin je tata umro odavno...
Postalo mi je još više žao djeteta. Osim što je izgubilo mobitel, ono je i bez oca.
– Samo trenutak – zamolio sam Bojanu i obratio se nazivatelju Nokije. – Bojana kaže da je Nokia Ružičina. I da Ružica nema oca.
– Nije Ružičin, moj je! – grubo mi je uzvratio muški glas.
– A tko ste vi? – začuo sam Bojanu kako pita preko mojeg Alcatela. Proslijedio sam pitanje gospodinu: – A tko ste vi?
– Franjo! – odgovorio nam je muški glas i osorno nastavio: – Vi imate moju Nokiju…
– A, mislite Nokiju vašeg djeteta?
– Ja nemam djecu!
– Samo trenutak – zamolio sam u čuđenju Franju i obratio se Bojani: – Na Nokiji je Franjo i nema djece, a tvrdi da je on vlasnik.
– Nije! Ružica je!
– Samo trenutak – približio sam Alcatel Nokiji napravivši konferencijsku vezu i pitao: – Tko je vlasnik?
– Ja sam! – proderao se Franjo.
– Ružica!
– Ja sam!
– A tko od vas ima djecu? – umiješao sam se u njihov sukob.
– Ja nemam! – ustvrdio je Franjo.
– Ni ja nemam! Što će vam to da li imamo djecu? Pa Ružica nije dijete…
„Nije dijete…“, odzvanjalo mi je u ušima poput crkvenog zvona.
Osjećajući se nekako tupo, prislonio sam mobitele jedan uz drugi i prepustio im da se izjasne. Odložio sam mobitele kraj prozora, na prazno mjesto pored sebe.
„Nije dijete, a ja sam sve učinio da ga spasim…“, teško sam uzdahnuo. „Čak sam potrošio i svoj zadnji saldo na Alcatelu.“
Došla je stanica na kojoj sam trebao izaći. Ustao sam i izašao.
Izašavši, sjetio sam se da sam pored sebe ostavio mobitele. Okrenuo sam se u nakani da se vratim u autobus. Ali…
Vozač je već krenuo.
– K vragu! – opsovao sam ljut što sam izgubio svoj Alcatel. I ne samo Alcatel nego i sve brojeve spremljene u njegovu adresaru.
„Tako mi i treba kad nisam htio Nokiju!“ odbrusio sam u sebi poput psovke kajanja čvrsto odlučivši:
– Više nikada neću sjediti u autobusu!
No što mi odluka vrijedi, ma kako je čvrsto donio, kada sam već trenutak kasnije znao da je nikada, ama baš nikada neću poštovati.
– Stolica je stolica, ma koliko god mi šutjeli o tome…
- 14:13 -
